Od sna do jave

Hrvatskoj bi uistinu trebao neki »otok znanja« samo ne po modelu Koločepa, koji je lansirala »neprofitna« ustanova »Otok znanja«. Čini se, naime, da je tu znanje svedeno na »kulturu dilanja«

VESNA KUSIN

Svi su prije nešto više od tri godine željeli povjerovati u priču »Otok znanja« na jednom od elafitskih otoka, onom najbližem Dubrovniku - Koločepu. Tada se (potkraj 2005. godine) na natječaj za kupnju većinskog paketa dionica Hotela Koločep (gotovo 90 posto) uz već poznate i jake ulagače (Štrok, Tedeschi i neki drugi) javila »neprofitna« ustanova »Otok znanja«, nudeći najmanje novca (22,21 milijun kuna), a obećavajući najveća ulaganja (201,68 milijuna). I premda je taj odnos bio nesrazmjeran, program djelovanja i uključivanja domicilnog stanovništva, koje je trebalo postati sudionik svih najavljenih zbivanja, pretegnuo je u odluci Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) koji se opredijelio upravo za tu »neprofitnu poduzetničku organizaciju« (udruživši se, osnovala su je tri zagrebačka poduzetnika). Iako je sve izgledalo kao san, svi su (ne samo HFP) željeli povjerovati da je riječ o javi.
Ponuđenim programom otok Koločep trebao je postati »otok znanja«, mjesto održavanja brojnih skupova i konferencija, ne samo domaćih, nego i međunarodnih. Najavljena je suradnja s hrvatskim sveučilištima (u vrijeme kada se govorilo o osnivanju dubrovačkoga, za koji bi logično ponajprije bio vezan), ali i inozemnima. Tako se tu nadomak Dubrovnika trebao razviti još jedan oblik turizma, obrazovni, za koji se vjerovalo da može biti uspješan. Upravo to drukčije i novo privuklo je pozornost. Projekt »Otok znanja« trebao je označiti novu renesansu Koločepa koji je bio naseljen još od antike, o čemu kroz duga stoljeća svjedoče spomenici kulture (antička i ranosrednjovjekovna kamena plastika, nekoliko predromaničkih crkvica te župna građena od 13. do 15 stoljeća i ostaci tvrđave iz 16. koju su razorili Turci 1571.). Istina, najavljeno je podizanje kredita koji će se lako vraćati s obzirom na najavljeni boom. U to je povjerovala i Privredna banka Zagreb izdavši jamstvo na naznačenu sumu za ulaganja. Al ne bi tako! Projekt je ostao tek nedosanjana bajka koja se rasplinula u zamršenoj poduzetničkoj akciji otvaranja paralelnih poduzetničkih tvrtki osnivača »neprofitne ustanove« i pridruženih im kompanjona, među kojima je jedan Irac odigrao (sam ili u komplotu?) unosan kreditni posao (s kamatom od 15 posto). Jedan od osnivača »Otoka znanja«, valjda uočivši zamku, prošle je godine upozorio javnost na čudne transakcije tražeći da se Hoteli Koločep vrate državi po istoj cijeni po kojoj je većinski paket dionica prodan toj »neprofitnoj ustanovi«. No, ništa se nije zbilo iako je već svima bilo jasno da se na Koločepu ne razvija najavljeni »obrazovni turizam« i da krediti ne prate stvarna ulaganja u objekte.
A sada se već bombastično najavljuje da nekretnine Koločepa odlaze u ruke Ircu iako je PBZ-ov kredit ustanovi »Otok znanja« znatno veći. Danas, kada se na Hvaru (također zbog bankrota!) raspada sustav javno-privatnog partnerstva, u čiju su bajku svi te iste 2005. godine povjerovali, postaje razvidan model iskorištavanja i prebacivanja (na mala vrata) unosnih (turističkih) nekretnina u ruke stranaca. Unosni kreditni model! A gdje je tu »znanje«? Svedeno na »kulturu dilanja«? Na otoku drevne kulture, koji se spominje već i u Dubrovačkom statutu 1272. godine, 'dila' se druga vrsta znanja od onoga najavljenoga. Java je ipak drukčija od javnosti ponuđenog sna, ali s njom se treba suočiti i što prije reagirati, spasiti što se spasiti da. Ako se da! Hrvatskoj bi uistinu trebao neki »otok znanja« samo ne po modelu Koločepa.