Škorić: Uživam gledati film s publikom

Rekvizite za svoj nagrađeni film »Rastanak« poput starih privjesaka automobila marke Zastava kupovala sam na sajmovima antikviteta, kaže redateljica Irena Škorić, dobitnica Velike nagrade 18. dana hrvatskoga filma

Ocjenjivački sud netom završenih 18. dana hrvatskoga filma Velikom je nagradom nagradio kratkometražni igrani film »Rastanak« mlade redateljice Irene Škorić, čiji su filmovi i dosad na festivalima privlačili pozornost gledatelja, ali i žirija primajući brojne nagrade i priznanja. Redateljica je prošle godine diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
• Dobitnica ste Velike nagrade DHF-a, manifestacije koja se posljednjih godina podcjenjuje unatoč tomu što imaju svoju težinu i značenje.
- Uvjerena sam da su ovi slavljenički 18. dani obilježeni povratkom publike na taj festival, što je samo potvrdio prepuni kino SC tijekom programa kratkometražnoga i srednjometražnoga igranog filma. Dovoljno je samo napomenuti da taj kino ima 1040 sjedala. Dosad se pokazalo i kako su upravo Dani redateljima odskočna daska za Pulski festival i dugometražni igrani film.
Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra. To znači da smo u »manjim« kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film, iako treba istaknuti da se zadnjih godina i oni uspijevaju probiti na inozemnim festivalima. Kad je Ivo Škrabalo osnivao ovaj festival 1992. godine, sjećam se plakata iz Savske, jer sam išla u osnovnu školu 50 metara od SC-a. Za mene je to tada bio cijeli svijet, a kino SC neodoljivi magnet koji me privlači godinama.
• Film je nastao u produkciji Akademije dramskih umjetnosti koja je pak dobila nagradu za najboljega producenta. Kakvi su Vam bili uvjeti snimanja i rada na filmu?
- Film je nastao u iznimno skromnim uvjetima ADU, što obično znači novac za benzin i najnužniju rasvjetu i tehniku. Rekvizite za film poput starih privjesaka automobila marke Zastava i druge ikonografije sam kupovala na sajmovima antikviteta, te pretraživala kućnu arhivu uključujući podrume i šupe. Crno-bijela fotografija u filmu je autobiografska. Kostimi su se od rodbine i prijatelja, dok je sve ostalo išlo iz vlastitog džepa. Snimali smo starom 16-milimetarskom ARRI kamerom za koju sam uvjerena da je preživjela Bitku na Neretvi, ali ne onu filmsku, već onu stvarnu. Stalno se kvarila, a imala je bateriji koja se grijala tako što su je snimateljica i njezin asistent držali na toplom, odnosno u vlastitoj jakni zamotanu u nekoliko ručnika. Imali smo i minimalan broj filmskih rola, tako da sam često morala odlučiti imamo li luksuz za napraviti još jednu repeticiju.
• »Rastanku« to nije ni prvi festival, ali ni prva nagrada?
- Dosad je posjetio gotovo sve kontinente, te je bio na više od 30 festivala, među kojima su i Montpellier, Medfilm u Rimu, Varšava, Molodist, Sydney, Monterrey, i dobitnik je pet nagrada. Na natječaju je izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, a uz to je i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija. Na žalost, zbog nedostatka novca rijetko osobno odlazim na strane festivale, ali barem dio mene, odnosno moji filmovi imaju i te kako ispečatiranu putovnicu.
• Ivan Brkić i Asim Ugljen briljirali su u ulogama oca i sina koji bez riječi rješavaju svoj napeti odnos? Kako je došlo do suradnje?
- Kad sam pisala scenarij, već sam imala zamišljene fizionomije glumaca. Asima Ugljena, studenta ADU, tada sam upoznala kao brucoša, i jednostavno sam znala da je on pravi lik sina, iako nikad prije nismo surađivali. Imala sam apsolutno povjerenje u njega, i nije ga iznevjerio. Temeljito smo prošli scenarij zajedno s Ivanom Brkićem i danima detaljno razgovarali o karakterima likova, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te razlozima pojedinih akcija.
• Dobili ste i nagradu za scenarij. Jeste li odmah znali kako neće biti dijaloga?
- Za takve stvari riječi nisu potrebne, radnja je univerzalna. Štoviše, mislim da njihova lica, geste i pokreti govore više od tisuću riječi.
• Koja Vam je bila polazišna točka za snimanje filma?
- Poanta filma je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - stojadinu. Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država koje su nekad dijelile »bratstvo i jedinstvo«, sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene - prekrojene »novim vrijednostima«.
• Tko je sve sudjelovao u radu na filmu?
- Uz spomenute, tu je bila i direktorica fotografije Bojana Burnać s kojom sam već surađivala na četiri filma. Trenutno se veselim novoj skorašnjoj suradnji na kratkom igranom filmu »Scenarij za običan život« koji je odobrio HAVC. Vješti montažer je Borna Buljević, dok je za miksanje zvuka zaslužan Vedran Štefan. Skladatelj je bio Pere Ištvančić, autor glazbe brojnih nagrađivanih dokumentaraca.
• Koliko ste filmova dosad snimili i kakva je situacija s njima bila na festivalima?
- S obzirom na to da se filmom bavim još od početka srednje škole, ponosna sam vlasnica više od 20 kratkometražnih filmova koji su prešli više od 100 festivala u zemlji i svijetu i dobili 20-ak nagrada. Na festivalima najviše uživam gledajući film s publikom, pomno prateći njihove reakcije. Makar ga gledala već i po stoti put, niti je platno u Dubrovniku i Švicarskoj isto, niti je publika ista, tako da je svaka nova projekcija i novi festival jedno neočekivano i iznenađujuće iskustvo, jednako kao i nova ljubav.
• Što sljedeće imate u planu?
- Želja mi je napraviti dugometražni film, obiteljsku tragikomediju za narod, i to narod s velikim slovom N koji financira filmove ove zemlje.

Zamišljene fizionomije
• Ivan Brkić i Asim Ugljen briljirali su u ulogama oca i sina koji bez riječi rješavaju svoj napeti odnos? Kako je došlo do suradnje?
- Kad sam pisala scenarij, već sam imala zamišljene fizionomije glumaca. Asima Ugljena, studenta ADU, tada sam upoznala kao brucoša, i jednostavno sam znala da je on pravi lik sina, iako nikad prije nismo surađivali. Imala sam apsolutno povjerenje u njega, i nije ga iznevjerio. Temeljito smo prošli scenarij zajedno s Ivanom Brkićem i danima detaljno razgovarali o karakterima likova, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te razlozima pojedinih akcija.

Božidar Trkulja