Hodnici moći

U Srbiji obilježavaju desetu godišnjicu bombardiranja koje je nad njima punih 11 tjedana provodio NATO

FRAN VIŠNAR

Ponekad je korisno zaviriti »preko plota« prvih susjeda i vidjeti kako se oni nose sa svojim problemima. Zanemarimo li Slovence, logično je da nas zanima što se zbiva u Srbiji. Tamo obilježavaju desetu godišnjicu bombardiranja koje je nad njima punih 11 tjedana provodio NATO.
Naši istočni susjedi, razumljivo, svemu prilaze s puno emocija koje zapravo ne razjašnjavaju zašto je došlo do bombardiranja. Nama je jasno da je za to kriv Slobodan Milošević. Srbija u 78 dana zračnog djelovanja NATO-a nije imala niti jednog saveznika. Čak je i Borisu Jeljcinu i samo rukovanje s Miloševićem bilo neugodno. Srbija s takvim autoritarnim vođom, arogantnim suradnicima i do srži glupim režimom nije imala šanse izdržati dulje od tri mjeseca. Naposljetku je čovjek, koji se zaklinjao u Kosovo i zbog njega započeo velikosrpski mitingaški stampedo širom nekadašnje države, oprao ruke i svoje ponižene generale poslao u pregovarački šator u Kumanovo gdje je praktički potpisana kapitulacija (odredbe tog sporazuma kojim je Srbija de facto izgubila, odnosno predala Kosovo dogovarane su u pravoj balkanskoj krčmi - lokalnom restoranu »Evropa 93«). Time je Miloševićev režim izgubio i zadnji rat u koji se upustio na ovim prostorima. A u njega je ušao bez jakog ratnog zrakoplovstva i sa zastarjelom protuzračnom obranom.
Albanska strana potpuno je podcijenjena. Čitavo vrijeme Albanci s Kosova bili su bolje organizirani. Imali su saveznike, široku političku podršku te veći dio svjetskih medija uz sebe. I uporno su išli prema samo jednom cilju: neovisnosti Kosova. Sa srpske strane mjesecima uoči pokretanja NATO-a, čak i nekoliko dana prije početka bombardiranja, prevladavao je tradicionalni stav: »Samo polako«.
Sve to iskusio je i gutao Zdravko Ponoš, nekoliko godina kasnije i načelnik Generalštaba Vojske Srbije. Taj general-potpukovnik od samog je početka bio šaka u oko aktualnim ministrima obrane s malo znanja o vojnoj problematici. Ministru obrane njegov svakodnevni kolegij bio je prije svega mjesto za razmjenu komplimenata. Ministar je uživao u pohvalama na vlastiti račun ignorirajući stvarne potrebe obrane i vojske. Nije ga zabrinjavala činjenica da je više zrakoplova u remontnim zavodima nego na svim stajankama. Administracija u ministarstvu obrane u međuvremenu se povećala na 10.000 plaćenih ljudi. Vojska je imala 19.500 osoba na plaći, od toga 28 generala i 192 pukovnika. U ministarstvu obrane »uhljebilo« se 15 generala i 476 pukovnika.
U tim »hodnicima moći« kao da se ništa nije promijenilo u odnosu na 1999. godinu. Nekompetentnost, neodgovornost, nesposobnost i arogancija guše svaku inicijativu. Zdravku Ponošu kolege su zamjerale i njegov senzibilitet u odnosu na glazbu. On nikada nije bio niti na jednom koncertu nacionalnih ikona Miroslava Ilića ili Cece Ražnatović. Gledao je samo Stinga i Rolling Stonese te tvrdio da voli Džonija Štulića. Kad je uvidio da mu država ne omogućuje rad u struci, Ponoš je podnio ostavku. Vlada i predsjednik države radije su podržali ministra Šutanovca nego da im »obrazovani general« na svoju ruku u vojsku uvodi zapadne standarde.
Službeno, vojska Srbije temelji se na tradicijama Prvog srpskog ustanka i oružane sile stvarane za vrijeme kraljevskih dinastija Obrenovića i Karađorđevića. Pa kamo onda danas može otići Srbija? U NATO sigurno ne!