Lica ženskog identiteta

Izložba »Žene« u Galeriji Marisall u Zagrebu. Dvanaest umjetnika mlađeg naraštaja propituje današnje stereotipe o ženama. Motiv žene u umjetnosti davno je prestao biti tek praznik za oči, čega su mladi umjetnici i te kako svjesni

ZAGREB - Gdje su i što su žene danas? Zavodnice, dive, profesionalne ljepotice, Evine kćeri, potencijalne teroristkinje skrivene pod tradicionalnom muslimanskom odjećom, razapete na patrijarhalnome kršćanskom kotaču između svetice i kurve, superžene? Odolijevaju li Mitu o ljepoti, kako ga naziva Naomi Wolf? Stoje li još na branicima revolucije koju je prije trideset godina pokrenula prethodna generacija žena? Imaju li pravo na istospolnu ljubav?
Mnogo pitanja, dvanaest umjetnika - Matko Vekić, Petra Grozaj, Ines Matijević-Cakić, Stjepan Šandrk, Puma34, Ivan Tomasović, Martina Grlić, Oko, Darko Markić, Aleksandar Bezinović. Ivana Jurić, Andrijana Mlinarević-Cvetković, Liliana Livneh i malo prostora za odgovore - galerija Marisall.
Žene su sve navedeno. Svatko u njima pronalazi drugu dimenziju u dugačkom luku od propitivanja roda i pritiska nametnutih društvenih i estetskih kanona koje žena mora zadovoljiti, a što ih u svojim agresivnim kolažima daje Ivana Jurić, s jedne, do žene djeteta personificirane u dopadljivim, duboko emotivnim žičanim skulpturama Andrijane Mlinarević-Cvetković, nalik na dječje radove, s druge strane.
U srž problema koji daleko nadilaze estetiku i feminizam dira Matko Vekić, čije su žene, lišene svih rodno-spolnih obilježja, barem onih očitih, svedene na apstrahirane mase u kojima ih se ipak prepoznaje kao žene islamske vjeroispovijesti, zahvaljujući feredžama, identifikacijskom simbolu. Jesu li one potencijalne bombašice samoubojice? To se pitanje nameće s obzirom na to da se radi o slikama iz ciklusa znakovita naziva »Žene (teroristkinje)«. Imaju li u svojoj religiji pravo na individualnost ili su prisiljene na ulogu kotačića u mašineriji kolektiva? Ili su to samo naši stereotipi?
Dva rada velikih dimenzija, ali potpuno različite atmosfere Ines Matijević-Cakić propituju naslijeđe kršćanstva i patrijarhata, i to u njihovim temeljima: žena je ili svetica ili kurva (friz »Žena - dijete«), poslušna muškomu rodu (crtež »Komunikacija«). Potonji je rad daleko suptilniji. U nevinom pejzažu šume, lišeni svih ikonografskih ukrasa, izuzmemo li drevnu simboliku šume, stoje moderni Adam i Eva. U diskretno naznačenom govoru tijela iščitava se budući odnos gazde i podređenoga.
Najmlađi umjetnici, Stjepan Šandrk, Darko Markić i Ivan Tomasović ne kriju inspiraciju u celebrity kulturi, kultu ljepote i mladosti i životu pred objektivom (duhoviti izbor fotorealizma), a slične su preokupacije nešto starije i već afirmirane Petre Grozaj.
Uz umjetnicu skrivenu pod pseudonimom Oko - žensko-ženska ljubav, tu je i gošća, izraelska slikarica argentinskih korijena Liliana Livneh koja ostaje vjerna svojim preokupacijama imaginarnog matrijarhata i žena nositeljica u osvitu zapadne kulture. Promatramo li izložbu kroz prizmu kompleksnih pitanja koje u svojim radovima propituje ponajprije Sanja Iveković, a motiv žene u umjetnosti davno je prestao biti tek praznik za oči, čega su ovdje izloženi umjetnici i te kako svjesni, uglavnom ostajemo na površini tema na kojima se raspravlja na razini internetskih foruma. Tu je i odgovor na početku postavljeno pitanje naslijeđa revolucija što su ih na svojim leđima iznijele žene od početka do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Čini se da smo ih iznevjerili.

Martina Kalle