Stare i nove ceste

Bitno je znati da ne postoji jednosmjerna vječna cesta i istina, kao što je pogubno svako jednoumlje i netrpeljivost, a da su često mali putevi, stranputice i 'beznačajni zavoji' oni koji čine bogatstvo misaonog pejzaža i putovanja

Route 66 je najslavnija cesta u američkoj povijesti, to je bio legendarni »put na Zapad«. Ovjekovječena u književnosti, na filmu, televiziji i u pjesmi, onoj koju je Bobby Troup napisao, Nat King Cole snimio - (Get Your Kicks On) Route 66, a koja je doživjela razne verzije od Raya Charlesa, Chucka Berryja, Rolling Stonesa, pa sve do Depeche Modea i Crampsa. Staru su cestu davno zamijenile druge, novije, modernije, ali pjesma još uvijek traje, puna sjećanja i uspomena na stara vremena. Pa tako, ista cesta kao magična ruta prema Zapadu još uvijek ostaje u sjećanju jedne generacije bivšeg jugoslavenskog 'zlatnoga doba', onda kada je drug Tito dočekivao Johna Fostera Dullesa, družio se s Nixonom i Castrom i išao svijetom u svom slavnom »cadillacu«, s panamom i kubanskom cigarom, čudan spoj fredastaireskog imidža i slavenskog 'bizantinizma'. Da je jedna manjina iste generacije uživala sve režimske povlastice - od besplatnih državnih stanova, do raznih partijskih fotelja, 'povoljnih' jadranskih ljetovališta i odmarališta, to je povijesna činjenica ad acta. Ali da je taj put prema Zapadu bio pun krivulja, klizavih terena, opskurnih skretanja, to je već druga nepoznata priča o Routeu 66. Doista, taj Route 66, ili bolje rečeno »otvaranje prema Zapadu«, služio je na simboličnoj i političkoj razini da u Jugoslaviji nije bilo moguće da prevagne ni Istok ni Zapad, niti u vanjskopolitičkom niti unutarnjnjopolitičkom smislu. Naime, tijekom Markovićeve vladavine i postupne partijske 'menadžerizacije', kada su se 'partijski direktori' školovali i privikavali na 'tržišnu' privredu na klupama američkih sveučilišta, u Jugoslaviji je bilo svima jasno da je kulturna i civilizacijska dominacija Zapada ostala neupitna i nitko je nikada ozbiljno nije doveo u pitanje sve do obnove nacionalističkih stremljenja potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća. Konačna instanca koja je brinula nad tom ravnotežom je dogma titoizma koja je uspostavljena nakon Titove smrti. Titoizam će u svojoj antisovjetskoj, nažalost, i protuzapadnoj samodopadnosti postati opasna prepreka jugoslavenskom demokratskom razvoju, ali je ekvidistanca odigrala pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća pozitivnu ulogu i bila (u zadanim povijesnim uvjetima) možda jedini mogući odgovor na dileme vanjske i unutarnje politike. »Get Your Kicks On«. Tadašnja je mlađa 'zlatna mladež' uživala u ritmu muzike za ples, anarhoidnih 'rifova' Haustora, Filma, Pankrta, Azre i u suvišnom akumuliranju 'badelovih tekućina'. Ista je omladina, nažalost, prečesto zanemarivala činjenicu da su te iste 'subverzivne grupe' služile kao društveni ispusni ventil komunističkom sustavu, a da su pankeri i rokeri rado primali državne subvencije i nagrade »Sedam sekretara SKOJA«. Za razliku od zapadne Europe, gdje su mladi težili odmicanju od kapitalizma, njihovi kolege u Jugoslaviji živjeli su u drukčijem društvenom uređenju. Zato su njihovi zahtjevi zvučali drukčije, jer dok je na zapadu ljevičarska maoistička terminologija predstavljala oštar odmak od svakodnevne kulture, u Jugoslaviji je tu terminologiju koristila vladajuća oligarhija. Revolt zbog raslojavanja društva i pojave 'socijalističke buržoazije' doveo ih je u sukob s državom. Pa neki i kažu da je bilo riječi o razmaženim 'anarhoidnim' pionirčićima koji se znaju staviti u red kad zatreba. Pouka svega toga je da se ta ista generacija danas ugnijezdila u strukture vladajućeg medijskog i političkog establišmenta, pa i dalje neki govore o 'kripto-skojevskom sindromu'. »Get Your Kicks On«. Deklarativno socijalistička Jugoslavija u biti je bila hibrid socijalizma, državnoga kapitalizma i zapadnjačkoga kulta potrošačkog društva. Međutim, svaki je jugoslavenski prosječni građanin sanjao o tom spasonosnom zapadu, o društvu 'blagostanja' i 'sreće', kojega, nažalost, nije bilo u tadašnjim svakodnevnim redovima pred dućanima, u bonovima i električnim restrikcijama. Ali postojala je mogućnost odlaska 'routeom 66' do Trsta u šoping, tu i tamo koji vikend na Bjelolasicu ili koji aranžman do Amsterdama ili Londona za najsretnije. 'Route 66' se poput halucinogenog društvenog opijata odvijao u tehnikoloru u paramountskom izdanju od Đevđelije do Triglava i zasjenjivao je postojanje druge ceste - 'route 133' - članka 133. krivičnog zakona SFRJ, verbalnog delikta i neprijateljske propagande, zlokobna ruta u nepovrat koja je odvela tisuće i tisuće građana u jugoslavenske ćelije i logore zbog jedne suvišne parole ili neke 'neprikladne' pjesme koje nisu još bile u 'yu-rockerskom' repertoaru. »Higheway to hell«. Individualne priče i iskustva često su proturječni i nisu u skladu sa sudbinom naroda. Možda se 'route 66' i 'route 133' ovdje zaista mimoilazile? Je li 'route 66' prema Zapadu znao za drugu koja je vodila do slijepe ulice? Kako kaže filozof, možda su te dvije ceste zaista 'ko-supstancijalne' ili komplementarne? Kako bi prva mogla mirno i bez zastoja teći, druga je trebala ostati u tajnosti i punom parom neometano raditi. Bliskih dodira i saobraćajnih nesreća između prve i druge nije trebalo biti. Ili, pak, putnici 'routa 66' nisu znali za drugi 'route 133'? Teško je to vjerovati u zemlji gdje se sve znalo. Riječ je tu o elementarnoj susjedskoj znatiželji, a za najhrabrije - o elementarnom pružanju pomoći suputniku u nevolji. I zato je danas s odmakom groteskno i neumjesno od primjernih putnika 'routea 66' da se nostalgično pozivaju na »dobra stara vremena«, na jugo 45, sok Pipi i omladinske štafete, jer za druge, koji su poput pjevača Johnnyja Casha »hodali po rubu«, takav je route bio zlokoban i težak. »I walk a line«. Sve što je prošlost i retro privlači, ali u ovom slučaju to je kao da usporedimo nostalgiju prema američkom mitu pedesetih i šezdesetih Kennedyjevih godina s radnim akcijama na pruzi Brčko-Banovići. Tražiti odgovornost svih prosječnih i običnih građana putnika 'routea 66' bilo bi iluzorno i politički nepotrebno, čak i ako postoje određene indicije suodgovornosti zbog šutnje. Poznati povjesničar totalitarnih sustava Eric Hobsbawm govori o 'enigmi' koja leži u šutnji psihološkog aparata i koja omogućuje funkcioniranja totalitarnih režima. »Get Your Kicks On«. Ali nije svatko buntovnik ili revolucionar i hrabar poput Jamesa Deana, koji se u naposljetku i negdje zabio na križanju dviju cesta. Međutim, uvjeren sam da bi ipak glavni projektanti, arhitekti i izvršioci 'routea 133' ipak trebali odgovarati, kako ne bi nove generacije vjerovale da su logori i tamnice bili 'potemkinova sela' te da još ne saznaju istinu o nepoželjnim 'perifernim cestama routea 66'. Danas putovanje 'routeom 66' prema Zapadu zahtjeva lucidno suočavanje s prošlošću. Iako rockerske pjesme kažu 'ne okreći se'. Bitno je znati da ne postoji jednosmjerna vječna cesta i istina, kao što je pogubno svako jednoumlje i netrpeljivost, a da su često mali putevi, stranputice i 'beznačajni zavoji' oni koji čine bogatstvo misaonog pejzaža i putovanja. Nakon 20 godina raspada Jugoslavije, 'route 66' još uvijek postoji, ali ovaj put u novom demokratskom, postmodernom i retuširanom izdanju.
Put prema Zapadu ovaj put nije vesela ekskurzija u Trst i dobra prilika za kupnju 'lewisica' i zadnjih pop-rock LP-a, nego je zaista put prema obećanom zapadu na kojem ćemo se konačno poput američkih pionira divljeg zapada dugovječno smjestiti kao narod. Nema više 'routea 133', verbalnog delikta i progona zbog različitog osobnog i političkog mišljenja. Čeka nas drugi oblik 'nježnije' cenzure ili, pak, autocenzure, a politička korektnost već danas donosi svoj kolosijek etiketiranja, diskvalifikacija, demonizacija i prozivanja političkih neistomišljenika. Route 66 često se isprepliće s drugom rutom 'Fahrenheit 451', 'demokratskog jednoumlja' i Orwellova »Ministarstva istine«. Ta je ista cesta prema Zapadu još uvijek mukotrpna i puna zamki, a tek na kraju će se saznati je li bila isplativa. Na ruti defiliraju razni plakati, reklame i signalizacija na kojoj žmigaju rezolucije Europske unije o nužnosti dekomunizacije i preispitivanja komunističke prošlosti, koje samo treba malo pomnije pročitati kako ne bi na cesti neprestano izranjale kosti i nekrofilski rekviziti za koje Zapad baš i nema sluha. »Get Your Kicks On«.
Route 66 ne vodi ka Castanedinim putovanjima, fantazmagoričnim Kerouacovim pustolovinama i uvijek dođe do vlastitih spoznaja iluzija i de-iluzija kao Celineova putovanja kroz noć. »Zapad nije Disneyland, baseball i rock'n'roll«, reče Johnny Stulić, koji je, 'baydaway' i malo 'prošvikao' od kada se skrasio na Zapadu. Zapad je nešto poput naših lepršavih blagdanskih girlanda, nešto između magičnog realizma i Eliotove 'puste zemlje'. Ne treba odbiti nijedno putovanje, jer, kako kaže pjesma, u putovanju je spas... On the road again.

Jure Vujić, geopolitolog i publicist