Žorž Draušnik: Obožavam i glazbu i slikarstvo

Rado ulazim u nešto nepoznato kako bih vidio mogu li savladati postavljene zahtjeve i uspješno riješiti zadatak, kaže glazbenik, scenograf i urednik likovnih izdanja

Glazbenik čije su virtuozne izvedbe na kontrabasu požnjele uspjeh u Japanu, scenograf vrlo zapaženih scenografija klasičnih i suvremenih predstava i opera te urednik brojnih likovnih publikacija, Žorž Draušnik (1965.) ostvario je ono o čemu mnogi sanjaju - čak tri karijere.
Iz glasovitih zagrebačkih glazbenih obitelji, Draušnik je još za vrijeme studija postao stalnim članom orkestra Opere HNK u Zagrebu, gdje i danas radi. Uz to, kao član i suosnivač Zagrebačkoga dua kontrabasista uz Mimija Marjanovića Gonskog održao je brojne koncerte i snimio četiri nosača zvuka, uz što je završio i školu za graditelja orgulja te graditelja i restauratora gudačkih instrumenata.
Uz glazbu se intenzivno bavi i organizacijom izložaba, izdavaštvom i likovnom opremom knjiga te scenografijom na hrvatskim, slovenskim, srpskim, albanskim i portugalskim kazališnim daskama. S ovim svestranim umjetnikom razgovarali smo o njegovim nedavnim uspjesima i radu.
• Što Vas je potaknulo da se posvetite trima različitim profesijama?
- Kontrabasist sam u zagrebačkom HNK već dvadeset godina i to je moja osnovna profesija, a ostalo se dogodilo manje-više slučajno. Volim se okušavati u novim stvarima i sviđa mi se izazov koji svaki novi projekt postavlja pred mene. Nazvao bih to nekom vrstom natjecanja sa samim sobom - rado ulazim u nešto nepoznato kako bih vidio mogu li savladati postavljene zahtjeve i uspješno riješiti zadatak.
• Dosad ste posebno velike uspjehe imali kao scenograf. Kako ste se počeli baviti tim poslom?
- Scenografija je jedna od slučajnosti u mojem profesionalnom životu. Sve je počelo tako da sam jednoga dana pozvonio na vrata slikara Ive Šebalja, čiji me rad zanimao i kojega sam želio upoznati. Sasvim nepredviđeno, iz te se moje spontane geste razvilo veliko prijateljstvo. Šebalj i ja provodili smo dosta vremena zajedno, a često nam se pridruživao i njegov prijatelj, arhitekt Nenad Fabijanić. Kroz razgovor smo došli na ideju da objavimo knjigu o zajedničkim projektima Šebalja i Fabijanića, koju smo nazvali »Suradnja«.
Ja sam obavio urednički posao na knjizi, a profesoru Fabijaniću svidio se moj pristup radu pa me pozvao za asistenta na scenografiji za predstavu »Johannes Faust Passion« Milka Šparembleka, premijerno izvedenu 2001. godine.
Nakon početnog okušavanja u scenografskom poslu nastavio sam uspješno surađivati s kolegama poput Dinke Jeričević, Gerda Friedricha, Hansa Georga Schäfera, Thomasa Schultea-Michelsa i Güntera Schneidera-Siemssena.
• Možete li izdvojiti neke scenografije koje su Vam posebno važne?
- Velik uspjeh postigla je predstava »Ko to tamo peva« Vojislava Vokija Kostića u koreografiji Staše Zurovca u beogradskom Narodnom pozorištu, u kojoj sam upotrijebio tek osnovne scenske elemente, starinska sjedala iz autobusa i pokretnu pozornicu.
Posebno mi je draga i scenografija za balet »Romeo i Julija« Sergeja Prokofjeva u koreografiji Staše Zurovca koju sam prije dvije godine radio u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Riječ je o scenografiji na dvije razine koje su povezane liftom, a kao posebnost bih istaknuo til kroz koji se gleda cijela predstava, a koji istodobno služi i kao površina za projekcije u pojedinim scenama.
• Kolika je uopće kreativna sloboda scenografa?
- Scenograf je u službi redatelja i koreografa, pa se svojom invencijom često kreće unutar unaprijed zadanih okvira. Ipak, postoje redatelji koji će vam dati potpunu slobodu kao što sam je ja imao, primjerice, u baletima »Coppelia« ili »Ščelkunčik« koreografa Ilira Kernija za kazalište u Tirani.
• Nedavno je jedna Vaša predstava postigla velik uspjeh u inozemstvu. O čemu je riječ?
- Riječ je o prvoj izvedbi Čajkovskijeva »Ščelkunčika« u povijesti albanskoga kazališta. Koreografiju potpisuje Ilir Kerni, a meni je to bila treća suradnja s tamošnjim kazalištem. Kada sam smišljao scenu, želio sam izbjeći uobičajeni način prikazivanja i postići efekt bajkovitosti upotrebljavajući nešto drugo pa sam je riješio pomoću motiva gotičke rozete. Scena je dobila dva velika pljeska, što se ne događa često.
• Idejni ste začetnik i osnivač likovne grupe CONTRA, Što Vas je privuklo likovnosti?
- Ljubav prema likovnoj umjetnosti na mene je prenijela moja omama Emilia Draušnik, koja je podržavala i najmanje umjetničke inicijative članova svoje obitelji. Kada sam upoznao slikara Tihomira Lončara, shvatio sam da dijelimo neke ideje i razmišljanja pa smo odlučili osnovati grupu. Poslije su nam se priključili slikari Vladimir Blažanović, Vladimir Meglić, Željko Mucko, Goran Petrač, Velimir Rački, Davorin Radić te kipar Petar Ujević.
• Kakve su, po Vašem mišljenju, veze između likovnosti i glazbe?
- O tome bi se moglo razgovarati, no, u mojem slučaju to nije presudno. To su jednostavno dvije discipline s kojima živim - obožavam i slikarstvo i glazbu!

Koncerti u Strasbourgu i Beču
• Postoje li koncerti kojih se osobito rado sjećate?
- Često se sjetim koncerta s Duom u Strasbourgu u Vijeću Europe, pa koncerta u prestižnoj dvorani Alte Schmiede u Beču, zatim nastupa uz jednog od vodećih dirigenata današnjice Tetsujija Honnu u Zadru ili nastupa na 19. MBZ-u…

Marina Tenžera