	1. Oživjela ideja stvaranja sveopće hrvatske organizacije
	2. Plodna razmjena ideja, prijedloga i rasprava o potrebi ujedinjenja hrvatskih državotvornih snaga
	3. »Danas više nema važnijega hrvatskog političara koji bi se odricao hrvatske države ili se u tome samo kolebao«
	4. »Iseljena Hrvatska ne može na sebe preuzeti ulogu naroda u domovini niti ga može zamijeniti«
	5. Protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu Hrvati raznih političkih struja i generacija, a ne samo emigracija iz 1945.
	6. Bruno Bušić razočaran hrvatskom emigracijom zbog toga što ona jedino legalnu borbu smatra svrhovitom
	7. Program HDP-a zagovarao je pomirenje hrvatske političke emigracije i hrvatskih komunista u domovini
	8. Sabor u Londonu potvrdio pobjedu umjerene struje i poraz najtvrđe koncepcije borbe za uspostavu hrvatske države
	9. Hrvatsko narodno vijeće »odbacuje svako nagodbenjaštvo u sklopu jugoslavenske države«
	10. Mirnim i demokratskim putem ostvariti neotuđivo pravo hrvatskoga naroda na narodni i državni suverenitet
	11. Kraj mukotrpnoga razdoblja u kojem se silom pokušalo spriječiti zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske
	12. Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu
	13. Događaji u Hrvatskoj solidarizirali hrvatsku političku emigraciju
	14. Službeni Zagreb šuti, što je u sudbonosnim danima hrvatske povijesti bilo karakteristično i kobno za hrvatski narod
	15. Nejasan pomirbeni stav prema hrvatskim komunistima
	16. Politički se život Hrvata u Australiji drastično promijenio
	17. Brutalnost, mržnja i sadizam Udbinih plaćenih ubojica
	18. Nitko ne može odobriti da države rješavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica
	19. Sljepilo, otvorena mržnja i sadistička ubojstva
	20. Hrvatska politička scena u iseljeništvu nije bila monolitna
	21. Potpuna idejna i politička konfuzija i nesnalaženje HSS-a
	22. HSS i HOP neopravdano su svojatali legitimitet zastupanja i općehrvatskih i iseljeničkih interesa
	23. Šubašićev sporazum s Titom izdaja hrvatskoga naroda
	24. Nemoguća pravedna zajednica s Beogradom i Srbijom
	25. Sve je više HSS-ovaca zapravo djelovalo u korist HDZ-a
	26. Ratni bubnjevi najavili srpsku agresiju na Hrvatsku
	27. Pod pritiscima Pavelić se vraća u javni politički život
	28. HOP postaje glavni politički suparnik i konkurent HSS-u
	29. Političko-organizacijski razdor u redovima HOP-a
	30. Čuvanje hrvatske kulturne tradicije Hrvata islamske vjere
	31. Protivljenje konceptu stvaranja bošnjačke nacionalnosti
	32. Najbolji tumači između bratskih naroda i srca Europe
	33. Austrija sustavno radila na uništenju hrvatske misli u BiH
	34. Borba za goli život, ogorčenost i mržnja prema komunistima
	35. »Hrvatski narod ne treba ulaziti ni u kakvu zajednicu...«
	36. Hrvatske akcije velikoga propagandnog učinka
	37. »Najveći neprijatelj hrvatskoga naroda bili su Hrvati sami«
	38. Složan rad za uspostavu suverene i demokratske Hrvatske
	39. Polako i sustavno Udba ubacuje svoje agente provokatore
	40. Poziv komunistima da se »pridruže hrvatskoj borbi za slobodu«
	41. Hrvatski narodni odbor priključuje se HDZ-u
	42. Vizionarskim idejama protiv umjetnoga jedinstva
	43. Otvoreno o pomirbi s hrvatskim komunistima
	44. »Svi smo mi davno već na optuženičkoj klupi«
	45. Smrt koja je imala velik odjek u španjolskim medijima
	46. Partijske tvrdnje o povezanosti s ustaškom emigracijom
	47. Prepad na jugoslavensku ambasadu u Švedskoj
	48. HNO stavlja se na raspolaganje Hrvatskom saboru
	49. Njemačka napokon odustala od izručivanja Hrvata
	50. »Hrvatska je danas našla svoga prvog svjedoka i tumača«
	51. Djelovanje u korist hrvatskih nacionalnih interesa
	52. Neistinite i iskrivljene slike o hrvatskom iseljeništvu
	53. Solidarnost iseljeništva s domovinom dosegnula vrhunac

Oživjela ideja stvaranja sveopće hrvatske organizacije

U iseljenoj Hrvatskoj HSS strogo zastupa stajalište da je on jedini od naroda u Hrvatskoj godine 1938. izabrani demokratski predstavnik hrvatskoga naroda, pa prema tome ne priznaje pravo tzv. krovnim hrvatskim emigrantskim političkim udrugama da govore u ime hrvatskog naroda u domovini i emigraciji. Smatra da je jedina politička stranka koja ima legitimitet voditi narod do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj

Piše: Ivan Čizmić

Nakon sloma »hrvatskoga proljeća« u prosincu 1971., u hrvatskoj političkoj emigraciji oživjela je ideja o stvaranju jedne sveopće hrvatske organizacije koja bi, kada to narod u domovini više ne može, štitila općehrvatske interese. Međutim, ideja o stvaranju općeg hrvatskog narodnog predstavništva, u kojemu bi se trebale okupiti sve hrvatske organizacije i skupine u izbjeglištvu, potječe iz šezdesetih godina.
Prvi pokušaj ujedinjenja učinjen je u rujnu 1961. na Šestom hrvatskom saboru u Chicagu, kada je osnovan pripremni odbor pod imenom privremenog Hrvatskog narodnog vijeća, u koje su ušli predstavnici raznih hrvatskih organizacija i društava iz SAD-a i Kanade sa zadatkom da provedu organizaciju općehrvatskog kongresa, koji bi raspravio o mogućnosti osnivanja svehrvatskog tijela kao nositelja općehrvatske osloboditeljske borbe u emigraciji.
Spomenuti pripremni odbor sazvo je Svehrvatski kongres u New Yorku (u kolovozu 1962.), koji su organizirali Ujedinjeni američki Hrvati, i na njega pozvao sve hrvatske političke skupine, organizacije , društva i istaknute pojedince.
Sudionici Kongresa, na komu su bile zastupljene sve hrvatske državotvorne političke skupine, osim Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, prihvatili su 31. kolovoza 1962. načelnu deklaraciju i privremeni pravilnik organizacije , koja je dobila ime Hrvatsko narodno vijeće. U Središnji odbor ušli su sljedeći: Ibrahimbeg Džinić, predsjednik; Miro Gal, dopredsjednik; Tomislav Mesić, tajnik; Branimir Jelić (Njemačka), Ivan Oršanić (Argentina), Milivoj Mostovac (Kanada), Milan Blažeković (Argentina) i Srećko Rover (Australija), kao članovi.
Kongres je predvidio sazivanje drugog zasjedanja najkasnije u roku od dvije godine, ali do toga nije došlo, ponajviše zbog poteškoća političke naravi, koje su onemogućile djelatni opstanak organizacije već od zasjedanja u New Yorku. Izostanak suradnje između Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta bio je najvažniji razlog neuspjeha u djelovanju Hrvatskoga narodnoga vijeća 1962. godine.
Nakon Drugoga svjetskoga rata Hrvatska seljačka stranka, najveća politička stranka u Hrvatskoj, nastavila je djelovati u emigraciji, gdje je bila aktivna i prije rata. Vladko Maček je, preko Austrije i Francuske, došao u Sjedinjene Države i nastanio se u Washingtonu. Cijelo vrijeme izbjeglištva bio je aktivan. Posjećivao je HSS-ove ogranke diljem SAD-a i Kanade, držao govore i pisao članke u tjedniku Hrvatski glas u Winipegu u Kanadi.
Maček u emigraciji nije mijenjao osnove stranačkoga političkoga programa nego ih je samo prilagodio novonastalim poslijeratnim političkim prilikama. Stajalište prema političkim zbivanjima u Hrvatskoj formulirao je ovako: Nemoguće je uspostaviti demokratsko društvo ako nije zasnovano na višestranačkom političko sistemu.
Poštujući to političko načelo, HSS je od samog svog početka 1904. godine započeo okupljati hrvatski narod u svoje redove, suprotstavljajući se prvo mađarskom nasilju, a iza Prvoga svjetskoga rata velikosrpskoj diktaturi.
Stranka nije prihvatila politiku Hitlerovih i Mussolinijevih eksponenata u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata odlučno se suprotstavlja komunističkoj diktaturi. Hrvatski iseljenici ne mogu djelotvorno provoditi HSS-ov program u Hrvatskoj zbog tamošnjih političkih prilika.
Zbog toga je njihova dužnost da budu aktivni u političkom životu svoje nove domovine i tako pridonose borbi protiv komunističkih diktatura. Svaki iseljeni Hrvat treba biti veleposlanik svoga naroda u zemlji u kojoj živi.
Tako hrvatski iseljenici daju svome narodu u domovini »neprocjenjivu moralnu pomoć u njegovoj teškoj borbi za pravednost, čovječnost i za slobodu pojedinca i hrvatskog naroda kao cjeline«.
Na tim političkim načelima stranka je nastavila djelovati u iseljenoj Hrvatskoj, strogo zastupajući stajalište da je HSS jedini od naroda u Hrvatskoj godine 1938. izabrani demokratski predstavnik hrvatskog naroda, pa prema tome ne priznaje pravo tzv. krovnim hrvatskim emigrantskim političkim udrugama da govore u ime hrvatskog naroda u domovini i emigraciji. HSS-ovi ogranci u drugim zemljama ne smiju ni sudjelovati u bilo kakvim zajedničkim akcijama s tim tzv. hrvatskim organizacijama.
Taj zahtjev zasnivali su na načelu legaliteta: HSS je 1938. godine na izborima u Hrvatskoj dobio opću potporu hrvatskog naroda. Prema tome, ta je stranka imala legitimitet voditi narod do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj.
Dr. Ante Pavelić je poslije rata nastavio akciju okupljanja svojih pristaša u emigraciji, pa je Argentina s Buenos Airesom bila glavno stjecište ustaških emigranata. Nova akcija Ante Pavelića bla je osnivanje Hrvatske državotvorne stranke. Glasilu Hrvatski domobran mijenja ime u Hrvatska.
Zapravo, bilo je sve to novo ime za ustaški pokret: ono je bilo primjerenije poratnom razdoblju poslije poraza fašizma i nacizma s kojima je ustaški pokret bio povezan.
No ubrzo (1956.) Pavelić nastoji proširiti svoju emigrantsku političku aktivnost pretvaranjem stranke u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Izjavu o utemeljenju HOP-a, koja je objavljena u dvotjedniku Hrvatska, osim dr. Pavelića, potpisali su dr. Džaferbeg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica Frković, dr. Andrija Ilić i Josip Marković (svi pripadnici bivšeg Ustaškog pokreta), te dr. Ivan Kordić, dr. Stjepan Hefer, ing. Ivo Šarinić i Stipe Matijević, pripadnici HSS-ova desnoga krila.
(Nastavlja se)
(Vjesnik, 30. kolovoza 2004.)